slika

Šta je to recesija i kako nastaje?

  21/05/2021



Posljednjih mjeseci često čujemo da je naša, ali i brojne ekonomije svijeta, zapala u recesiju.

Posljednju smo imali 2009. godine, kada je zbog svjetske ekonomske krize koja je krenula iz Sjedinjenih Američkih Država do značajnog pada ekonomije, a ova nas je pogodila zbog usporavanja ekonomije usljed pandemije koronavirusa.

Po definiciji, recesija predstavlja period privremenog ekonomskog pada tokom kojeg se smanjuje potrošnja i industrijska aktivnost, što se odražava padom bruto domaćeg proizvoda (BDP) u dva uzastopna kvartala.

Recesija je, dakle, smanjenje opšte ekonomske aktivnosti u državi: ljudi manje kupuju, manje se proizvodi, firme imaju nižu profitabilnost a neke čak i prestaju sa radom, smanjuje se izvoz, nezaposlenost raste jer ljudi ostaju bez posla.

Kako je privreda uvijek sistem, a ne skup odvojenih sudova, kretanje u jednom segmentu utiče na druge. Na primjer, kada se smanji potražnja za stanovima, građevinske kompanije ne mogu da isplate plate pa otpuštaju ljude; pošto kupuju manje građevinskog materijala, proizvodnja u tim firmama se smanjuje.

Preduzeća sada ne mogu da vrate prethodno uzete kredite bankama, koje potom aktiviraju hipoteke a često i ne mogu da naplate dugovanja. Kako privredi ide lošije, povećava se rizik poslovanja i smanjuju se investicije: niti preduzetnici žele da investiraju, niti su banke spremne da ih finansiraju kreditima.

Šta je recesija, a šta konjuktura?

Prema međunarodnom standardu, recesija je pad ekonomskih aktivnosti (ili kako veliki broj ekonomista voli da kaže služeći se novogovorom – negativni ekonomski rast) u dva uzastopna kvartala, u odnosu na isti period u prethodnoj godini. Nivo ekonomskih aktivnosti mjeri se preko BDP-a: ukupnom vrijednošću svih proizvedenih dobara i usluga u određenom vremenskom periodu u stalnim cijenama. Privredni ciklus je kretanje ekonomskih aktivnosti. U privrednoj ekspanziji ili konjukturi, proizvodnja raste, dok se u recesiji ona smanjuje; najniži nivo ekonomskih aktivnosti naziva se recesiono dno.

Koliko dobro se predviđaju recesije?

Prilično loše. Recimo da je veća šansa da će komšinica predvidjeti za koga ćete se udati čitajući vam sudbinu iz šolje kafe, ili da ćete dobiti visoku ocenu na ispitu nasumično zaokružujući odgovore, nego što će ekonomisti predvidjeti recesiju.

Istraživanja pokazuju da su ekonomisti (kako oni što rade po državnim agencijama ili međunarodnim finansijskim institucijama kao što su centralne banke, razvojne agencije, MMF, Svjetska banka; tako i oni koji rade u privatnom sektoru u bankama ili investicionim fondovima) podjednako loši u predviđanju recesija – godinu dana prije njene pojave im nije ni na kraj pameti, a onda tokom godine u kojoj se pojavi uvek imaju previše optimistična očekivanja u vezi sa njenom dubinom.

Ovo ne znači da poneki ekonomista – kao npr. Nurijel Rubini 2006. godine, nije predvidio da će doći do neke finansijske krize; Rubini je čak i uputio na balon koji se kreira na tržištu nekretnina u SAD što se kasnije ispostavilo kao tačno – već da velika većina ekonomista u vidu esnafskog konsenzusa nije prihvatila mišljenje da će doći do recesije. Osim toga, kako i “ćorava koka nađe zrno”, nije dovoljno reći da će do krize doći, već i koji je njen uzrok i kada će se manifestovati. Inače sve ostaje na nivou najave zemljotresa u Japanu – znamo da će do njega doći, ali ne znamo kada i koliko će biti jak.

Zašto dolazi do recesija?

Ovo je pitanje kojima se ekonomisti bave od početka XIX vijeka. Prva objašnjenja tvrdila su da do recesije dolazi usljed različitog intenziteta insolacije, usljed čega je dolazilo do loše žetve, potom da je u pitanju nejednakost u dohocima jer siromašni troše manje od bogatih, pa sa rastom nejednakosti dolazi do pada ukupne potrošnje a time i proizvodnje.

Karl Marks je recesiju objašnjavao hiperprodukcijom – rast produkivnosti dovodi do prevelikog jaza između proizvodnje i potrošnje (vjerovali ili ne, ovakvo anahrono tumačenje ekonomske krize staro više od 150 godina i dalje se uči kao uzrok Velike depresije 1929. u srednjoškolskim udžbenicima iz sociologije i istorije).

Moderno shvatanje upućuje na esterne šokove kao uzrok recesija ili lošu monetarnu politiku. Primjer recesija do kojih je došlo usljed eksternih šokova su naftne krize kada je OPEC, kartel proizvođača nafte, 1970-ih i 1980-ih smanjenjem proizvodnje vještački povećao cijenu nafte. Usljed loše monetarne politike, prije svega usljed previše niskih kamatnih stopa, dolazi do pogrešnih investicionih odluka. Uspjeh nijednog investicionog poduhvata nije zasiguran, ali kada su kamate previše niske, investiranje nailazi na strukturne probleme, jer se ne razlikuju tačne i netačne informacije o tome šta i kako proizvoditi, i gdje investirati.

Sa niskim kamatama dolazi do kreiranja balona, najčešće na tržištu nekretnina i berzama: cijena stanova ili akcija stalno raste i svi žele da ih kupe jer su krediti jeftini zbog niskih kamata, sve do momenta kada investitori shvate da takva cijena nema fundamentalnu osnovu – stanove od 3.000 eura po kvadratu odjednom niko više neće da kupi, a ako bi ih građevinska firma koja ih je izgradila prodavala po 2.000 eura, bila bi u gubitku. I to je inicijalna kapisla.

Neadekvatna monetarna politika može do dovede i do svakakvih drugih problema. U slučaju krize u Istočnoj Aziji 1997, pošto je ekspanzivna monetarna politika dovela do mnogo veće količine lokalne valute u odnosu na devize u sistemu fiksnog deviznog kursa, umjesto da se ove dvije varijable prate, došlo je u konačnici do pada deviznog kursa i inflacije. I previše restriktivna monetarna politika može da bude problem: recesija u SAD je postala Velika depresija 1929. usljed deflacije: kada je propao veliki broj banaka, nestao je veliki dio novčane mase, čemu cijene (uključujući i kamate) nijesu mogle da se lako i brzo prilagode.

Loša monetarna (ali i regulatorna) politika u SAD dovela je do balona u nekretninama, koji se nakon pucanja 2007. (prilogađavanja do tada visokih cijena fundamentalnim vrednostima) prenio na finansijske institucije i izazvao krizu: banke su imale velike gubitke jer je vrijednost nekretnina u koje su investirale bila mnogo niža nego inicijalno, pa nijesu imale odakle da finansiraju nove investicione poduhvate kreditima, dok je i među investitorima malo ko želio da investira u trenutku kada dolazi do pada potrošnje i rasta nezaposlenosti.



Pročitaj još:



Da li mogu da uzmem kredit?



Imamo posao za tebe!



Izrada biznis plana za sve potrebe



Što će mi polisa osiguranja - Dajemo odgovor

slika



        



KONTAKT FORMA
Želite ponudu za osiguranje ili dodatne informacije? Pišite nam!
Vaša poruka je poslata. Hvala!
Dodaj CV